|
|
|
|
...Onda kada se najmanje nadaš... Mislim da je došlo vrijeme za novi post (: .Zaključila sam da je život prekratak. To mislim u najpozitivnijem mogućm smislu. Svi govore to u srahu. Ja to govorim sa širokim osmjehom na usnama. Kada sam prije par dana pogledala na kalendar nisam mogla pvjerovati svojim očima. Ljeto je tako brzo prošlo. Jednostavno je proletjelo pokraj mene. Stoga sam odlučila brzo reagirati. Sada sam skoro po cijele dane ne moru, zabavljam se s prijateljicama. Čujem se s ljudima s kojim sam se prije rijetko čula. Odjednom su mi svi dani ispunjeni. Odlučila sam se zafrkavati koliko god mogu, napraviti koji sitni problemčić. Prestalo me biti birga za zlobne komentare. Iskreno,ne u potpunosti ali barem se ne obazirem toliko. Čini se da je taj pogled na kalendar doista djelovao na mene. Ipak,ovaj post nisam posvetila tome. Naime,shvatila sam da se u životu malo toga dođaga planski. Rijetko što zapravo planiramo. Na primjer ja i frendica smo svaki da na plaži. Ona se nakon prekida s dečkom odlučila baciti u potragu za novim. Tako smo se stalno zabavljale s dečkima, stalno bile u razičitim ekipama... Ja nikada nisam imala volje za te ljetne avanturice. Danas sam bila u bedu dok je ona naganjala nekog momka na plaži pokušavajući vratiti nešto što je uzeo. MIslim da se radilo o mobitelu. Bila je to čista zafrkancija. Nije mi bilo jasno čemu takva panika. Njemu se čini se nije smetalo što ga ona lovi. Tako sam se ostala sunčati kada s pojavio on. Moj prijatelj kojega sam poznavala nekoliko stoljeća. Nismo bili u generaciji pa smo se jako rijetko viđali. Nikada mi nije palo na pamet da ću ga tada i tamo sresti. Jednostavno se pojavio u onom trenutku kada sam najmanje očekivala. Kada sam bila sama i trebao mi je netko za razgovor. Razgovali smo i smijali se. Uvelike mi je popravio raspoloženje. Dan ranije, imali smo kao obiteljski roštilj. Na njemu je bila cijela moja obitelj, sa svim članovima rodbne, njihovim dečkima, curama, muževima,ženama... Bilo je previše ljudi za moj ukus. Mislila sam da ću umrijeti od dosade. Ali tada se pojavio Ivan. Moj rođak koji me tako dobro razumije i ima iste poglede na svijet kao i ja. Pravio mi je društvo cijelu večer. Osvijetlio je na neki način. Zabavljali smo se, pjevali, pili čokoladni liker... Nikada mi na kraj pameti nije bilo da će on doći. Kao i ja on nije volio okupljanja s ovoliko ljudi i sa prepričavanjem svih neugodnih /starijima naravno urnebesno smiješnih/ dogodovština iz vremena dok smo još učili hodati.Nisam mislila da će doći. Iskreno me iznenadio. Upoznala sam ga puno bolje i drago mi je zbog toga. Imam dojam da se nećemo još dugo tako dobro zabaviti. Sve to me dovodi do zaključka da jednostavno ne treba planirati. Mislila sam da ću na plaži umrijeti od dosade, mislila sam da će roštilj biti strava i užas. Ipak, nije bilo tako. Kada sam se najmanje nadala sve je ispalo savršeno. Možda ubuduće jednostavno prestanem planirati... ..Možda ipak postoji put... Gledam u ekran i ne znam što bi pisala. Obećala sam da ovo neće biti kao moji blogovi prije. Odlučila sam na ovom blogu pisati o svojim osjećajima i razmišljanjima. Ja sam uvijek bila sretno dijete. Često me nazivaju sretnicom. Nikada nisam imala problema u školi, s obitelji, s prijateljicama. Svi iz moje obitelji su sretni i zdravi. Ipak,ja sam često tužna. Nalazim tugu u malim sitnicama koje ljudima jačeg karaktera nebi smetale. Često pričam sa prijateljicama o njihovim problemima i savjetujem ih. Ja sam osoba koja zna slušati i pokušava razumjeti koliko god može. Nakog toga se uvijek pokušam zamisliti u toj istoj situaciji, na njihovom mjestu. Nikada mi ne uspije. Jednostavno sam sretno dijete. Ne znam cijeniti to što imam. Ravnodušna sam prema svojim školskim, glumačim i svim drugim uspjesima. Ja sreću nalazim u sitnicama. Sitnicama,koje su drugima nebitne. Zapitam se četo kako ću ja proći u životu. Ne znam cijeniti ono što imam, ne znam biti sretna, uz to imam osjećaj da će me prva veća tuga potpuno slomiti, jer a ne znam ni biti tužna. Pitam se postoji li uopće šansa za mene u ovom svijetu. Je li on preokrutan za mene? Ja se uvijek zaštitnički postavljam prema drugima a i sama sam plaha i nezaštićena. Ne znam se veseliti zbog stvari za koje se traba veseliti, ne znam biti tužna. Postoji li put za mene? MIslim da postoji. Nadam se da postoji... |
Dnevnik.hr Ja sam kćer, sestra, prijateljica ,ja sam vesela i optimistična osoba, osoba koja voli: Credits Design: murderscene Base Code: x Picture: x |